среда, 24. јун 2015.

Agonija selidbe

Znate kako ste ponekad sa drugaricama pričale o raskidu sa dečkom- kako to boli, srce vam puca; pa ste onda sa istom tom drugaricom pričale o dolasku bebe na svet- em, što je bolno, em je ogromna promena i test izdržljivosti za vaš brak. Ali sve se to preživelo. I sad tako vrtim film i shvatam da nisam prisustvovala razgovoru, jadikovanju ili nazovi-kako-hoćeš-situaciji, gde se priča o izgradnji kuće i o selidbi u istu u predviđenom roku.

Mislila sam da je moj brak izdržao dva najveća testa- dvoje dece; ali majka priroda je spremila još nešto. A vi biste svoju kuću? E, pa sad ćemo i to da začinimo.
Pronašli smo lokaciju iz snova, mir, tišinu, pogled na našu predivnu ravnicu, radovali smo se početku gradnje, sve je krenulo na vreme. Ispoštovan je prvi rok, majstori su se spakovali i otišli da prezime. Ali šta se dešava? Zima blaga, ni S od snega, moglo je još toga da se uradi ali, Bože moj, tako je kako je. Došlo je proleće, ustvari, prošlo je proleće, ma proletelo je ili nije ga ni bilo, a radovi su se kao nastavili. Pa su došle poplave i još kiše i još kiše i...kažu i da je leto došlo, sad će i da prođe, a kiše ne prestaju i mi ne možemo da završimo kuću na vreme.

On to podnosi na svoj način. Mrtav je umoran. Radi od jutra do mraka, da bi nama sagradio i stvorio i želi kad se vrati kući da ga dočekamo srećni i nasmejani, samo toliko. A ja taj stres podnosim na svoj način- u svom ćošku. U besu sam u stanju svašta da kažem, pa sam odlučila da se povučem- ne diram te, ne diraj me. Ceo dan u borbi sa decom, spremanje stana iz kog jedva čekam da odem, kuvanje, šetnja s decom i sutra opet to isto. Ostajem bez posla, šta ću dalje. Imam ja i svojih bubica, ali njemu samo treba zagrljaj, da zna da sam tu. Treba mu podrška i snaga, da sutra opet može da ustane u pet sati i da radi dok ne padne s nogu. Treba mu prijatelj, ja. A ja sam pobegla, izgleda, i ne vraća mi se dok sve ne bude gotovo.

Zašto toliko ludim kad mi stvari izmiču kontroli? Naći ćemo neko rešenje za privremeni smeštaj, nije smak sveta, ali ja se ne mirim sa tim tako lako.

Živote, zašto mi niko nije o ovome pričao? 

Deca vole pravila

Sve je više roditelja koji ne žele da nameću pravila svojoj deci misleći da ih na taj način sputavaju. Kažu- lakše im je. Kako može biti lakše udovoljavati svim zahtevim i prohtevima dečice koja žele sve i ne žele ništa. Kako može biti lakše davati ručak nekoliko puta, po malo, umesto da se zna kad se ruča, svi sednu za sto i jede se. Kroz ovaj jednostavan običaj- porodični ručak- detetu se uvode mnoge lepe i korisne navike- pravi način ishrane, zbližavanje sa članovima porodice, uči se kulturi za stolom. 

,,Ali on/ona je još mali/mala, šta ona zna.'' Svi mi koji smo roditelji videli smo da deca mnogo znaju već od rođenja. Tako se rađamo, da se snalazimo, da preživljavamo, samo se u različitim dobima koristimo različita sredstva.
Odgojićete mnogo srećnije i stabilniije dete ukoliko mu uvedete neka jednostavna pravila kojih se i sami pridržavate u toku dana, ponekad i nesvesno. 

Kada ustane treba da obavi jutarnju higijenu- umije se, opere zube. Kada se malo razbudi sledi doručak. Kada  lepo doručkuje dete nakupi dovoljno energije da se lepo i poigra. Pravo je vreme za sportske aktivnosti i malo razmrdavanja. Zatim, kažu da mala deca treba da odmaraju u toku dana, i stvarno je tako ako želimo da izbegnemo napade besa baš kad smo u prodavnici, kupovini ili čekamo u redu u pošti. Iako ona vrlo često odbijaju da odu na spavanje, stavljate ih na silu, i oni su posle par minuta u svetu snova. 
Posle dremke sledi porodični ručak gde svako spomene neke dobre trenutke od tog dana, nešto najzanimiljive što se desilo, i sa osmehom svi napuštaju sto i mogu da se isplaniraju neke večernje aktivnosti. 
A dete će onda posle ovako lepo provedenog dana lepše i uveče zaspati, i to u neko normalno doba, a ne u ponoć.

Ako se ne slede neka od ovih pravila, vi nikad ne možete da predvidite reakcije vašeg deteta, pa ste nervozni i vi i dete i samo se potpaljuje vatra. DECA VOLE PRAVILA.
Kako u porodičnom životu tako i u školi, deca vole kada im lepo objasnite šta da rade, kako treba to da urade, čime da se vode, koji je cilj tog rada. I dobićete odlične rezultate. Ako i u jednom jedinom trenutku vide da ste nespremni za čas, neorganizovani, ako ne vide svrhu rada, iskoristiće taj trenutak i sve pada u vodu. I stvara se negativna atmosfera, rađaju se neke averzije prema vama i vašem radu.

Danas sam imala priliku da još jednom uživam u razgovoru sa decom željnom znanja. Pomogla sam im u grupnom radu, projektu. Sami su dolazili do zaključaka. Neke stvari kada se izgovore naglas tek onda dobijaju smisao. Podsticala sam ih da se međusobno pomažu, da razgovaraju, da kritikuju i uživali su, a i ja. Dok je druga grupa bez pomoći, bez jasne podele uloga, u vrtlogu informacija, uputstava, pokušavala da izvrši zadatak, ali bez uspeha naravno. I na kraju su se i posvađali.

Obožavam decu. Toliko možemo od njih da naučimo. Oni su kao naše ogledalo. Možemo da vidimo gde smo mi grešili kao mlađi pa da ispravimo greške ovaj put. Možemo da ih usmerimo na pravi put. Možemo, a kada tako i bude, o..., ma nema veće sreće i zadovoljstva.
Živela naša deca.


Give a piece of chance...

Ovo je postala borba sa vetrenjačama, i moram reći da mi je drago što se povlačim iz igre. Evo ovako javno-ja više ne mogu!

Mnogo je loših situacija bilo u protekloj nedelji. Stalno vrtim jednu te istu priču, i čini mi se da stalno moram da branim sebe, svoj posao, svoju školu , svoje kolege.
Sistematski nas uništavaju. Na početku beše vojska- nju su eliminisali. U ovoj katastrofi, umesto obučene vojne snage koja je mogla smisleno i staloženo da reaguje, ljudima su pomagali mladi ljudi bez ikakve obuke. Ono malo civilne zaštite što je ostalo u njihovim mozgovima iz detinjstva, sada nije moglo da posluži. Ostaje nam samo da se molimo, jer je civilnu obuku zamenila verska nastava (inače najproblematičniji časovi u školi- po disciplini, po svrsi, po pojavljivanju sveštenika na poslu).

Sad nas u korenu režu- obrazovanje je na dnevnom redu, i ne da im ide, nego....na tu temu su mnogi mnogo pametniji i zreliji od mene, već puno rekli.
Pre dva dana doživim da se devojčica u prvom razredu izdire na mene. Iskolačila oči, vrišti, preti, a ja stojim u čudu, skoro sa osmehom na licu i čini mi se kao da slušam njenu mamu, dok lagano skupljam zavesu i puštam dnevno svetlo u učionicu. Četvrti čas je u toku, učionica je zagušljiva i mračna, a iza zatvorenih prozora i navučenih zavesa je divan dan. Šta li se nakupljalo u ovoj deci protekla tri časa i otkud ovakva eksplozija emocija? A napravila sam samo par koraka od vrata...  Znate ono kad su nas roditelji terali u sobu da se igramo da ne bismo slušali razgovore odraslih, e pa to je bilo vrlo pametno od njih. Da se i mama ove prvakinje pridržavala toga, ne bih doživela ovakvu neprijatnu situaciju. Inače, čim sam ušla u učionicu drugarice su počele nešto da se žale na nju, a ona tako saterana u ćošak, osula paljbu po nekom dečaku, koji je dežurni krivac za sve. On u čudu sedi smireno i na moje pitanje da mi ispriča svoju verziju samo je rekao- meni je mama rekla da ja nju ignorišem i da joj uopšte ne prilazim i ja to tako radim već mesecima. A ona sa svojih sedam celih godina počinje da kipi i vrišti. Ostatak ne želite da čujete.

Pouka ove priče je da decu treba pustiti da budu deca, njihove čavge prođu za minuticu i opet se smeju i igraju. Odrasli...pa znate kako mi to rešavamo. Čini mi se da se sve civilizovano (sa onom civilnom zaštitom :) ) izgubilo u nama.

Zatim... u mom gradu postoje dve osnovne škole- jedna lepa i jedna prljava, kako čujem. E pa ja radim u toj prljavoj. Lepa škola je novija, sa novom stolarijom, širokim i svetlim hodnicima. Prljava škola ima staž od 40 godina, sa stolarijom koja je tad stavljena i nikad menjana, hodnici jesu dugački i široki ali su mračni, jer su svi svetionici zatvoreni kako se ne bi videla buđ koja izjeda nakvašene zidove- ali nadležnim organima to nije bio dovoljan razlog da se menja stolarija. I tako roditelji na osnovu izgleda škole odlučuju gde će upisati svoje dete u prvi razred. A šta se krije iza tog izgleda uopšte nije važno. Prljava škola je oduvek imala zapaženije rezultate, kvalitetniji nastavni kadar, ali...nismo lepi. I zbog toga svake godine neko gubi posao.

Iz godine u godinu, svojim trudom i radom pokušavamo da fasciniramo roditelje, ali uzalud. Sistem vrednosti je totalno poremećen. Danas se biraju lepe škole, lepe učiteljice, predmet se voli ako je nastavnica lepa i moderna...testovi male mature su sve lošiji...a niko ništa ne konta... Ne, ne-mislim da treba osnovati još neku komisiju da sve to još jednom ispita i sagleda iz žablje perspektive.
Ma dajte više!

Wake up, the clock is ticking…


Još jedna naučena lekcija…

Još jedna važna lekcija naučena- nikad, ali nikad ne podcenjuj majku bolesnog deteta. Mislite da znate kako joj je? Mislite da biste bolje? Ne,ne.

Dečak i ja se družimo već nekoliko meseci. Moj zadatak i zadatak svih mojih kolega je bio da nas on prvo prihvati. A znaćemo da nas je prihvatio kada počne da razgovara sa nama. Svi smo gledali sa cinizmom na novonastalu situaciju. Nikad do sad niko od nas nije morao na ovakav način da se prilagođava i mislim da smo se plašili nepoznatog. Nismo odobravali njegovo prisustvo u našoj školi. Smatrali smo da pripada negde gde će primiti stručnu pomoć i biti među sebi sličnima. 
Posle prvog razgovora sa majkom nikom nije bilo jasno po čemu je dečak drugačiji od ostale dece, koja je njegova dijagnoza, koji je naš konačan cilj. S jedne strane ona tvrdi da je on sasvim u redu, da može sve samo na malo teži način, da on hoće sve. Ali,...ali... o čemu mi ovde pričamo. Da li nam majka govori istinu, celu istinu? On je pred pubertetom, a ne sme sam da ide u školu, ne zna koji je dan, ne zna kad mu je rođendan, ne zna da gleda na sat, potpuno je izgubljen u vremenu i prostoru, bukvalno. E, sad se zamislite u takvoj situaciji. Sad bih ja trebala da ga učim engleski.

Elem, posle nekoliko meseci opet se sastajemo da bismo saopštili majci da je ova godina za njega izgubljena, da nije bilo nikakvog napretka, da je on stagnirao, šta više postao je agresivan. Ona je sve to prihvatila i ispričala svoju priču. Od njegovog rođenja do danas. Niko u međuvremenu nije ništa govorio, slušali smo je. Pogledali smo se i rekli- dobro i smislili plan za bolju budućnost.

Majka je dala sve od sebe za dobrobit svog deteta, ali ona nije čudotvorac. Išla je gde je trebala da ide, radila šta su joj rekli, ali i posle toliko godina lekari joj još nisu rekli šta je sa njenim sinom ( a mi smo mislila da zna a da nam prećutkuje, da to ne prihvata, pa da neće ni da izgovori). Te stoga ne može ni da mu pomogne na pravi način. Ne znam kako joj je, ne mogu ni da zamislim. Želim im sve najbolje, a svima nama samo zdravlja.

Kako nam malo treba da budemo srećni, zar ne?

Mene je ovih dana usrećilo mnogo malih stvari. U petak je grupa učenika htela posle šestog časa, u šest sati popodne da se još malo zadrži da završe zadatak. ,,Nastavnice, jel možemo još par minuta posle zvona da ostanemo? Stvarno bi  hteli ovo da završimo.'' Muzika za moje uši. Ovo se ne čuje često, ali kad čujete znate da ste uspešno održali čas i da se trud oko spremanja istog i žrtvovanja vremena sa rođenom decom isplatio.

Juče su me usrećili zraci sunca koji su se probili kroz kišne oblake i u daljini osvetlili i pokazali put na posebno mesto na zemlji. Zar vam taj prizor ne izvuče osmeh svaki, ali baš svaki put?
Pre par dana jedna učenica petog razreda mi je rekla ,,koliko god da sam tužna ili nervozna radujem se vašem času jer znam da ću se od srca nasmejati i da će sva tuga od ranije nestati''. Šta reći na takvu izjavu? Mnogo ,,prvih''izjava mi se desilo ove godine i mislim da toj divnoj deci ne mogu ni približno da objasnim koliko su me usrećili kao nastavnicu. Ta devojčica nije baš nešto uspešna u učenju engleskog jezika ali drago mi je da uživa na mojim časovima, jer pored znanja želim da im prenesem i ljubav koju osećam prema ovom poslu i prema mom predmetu.


I za kraj. Svakodnevno mi na licu osmeh izvuku ludosti i smicalice moja dva (tri) dečaka. Imam na čemu da budem zahvalna.

уторак, 23. јун 2015.

Loš dan, loša godina, loša decenija…

Nekako sve izbegavam ove ružne situacije. Ne dozvoljavam da me preokupiraju. To bi značilo kao da je loše pobedilo, ali pokleknuću.

Danas se nekoliko roditelja žalilo na moj rad. Učiteljica je zakazala roditeljski sastanak i nastala je poprilična buka oko mog predmeta, mene i ocena koje sam zaključila. Pale su i neke pretnje i ružne reči. Učiteljica me nakon sastanka zove da me obavesti o novonastaloj situaciji i da se ne iznenadim ako budem primila neke pozive sutra. Ja kažem mirno i staloženo- nema problema. I stvarno pokušavam da ne odreagujem , ali je jače od mene, naviru pitanja i sumnjam u samu sebe...

 Pitam se- zašto me roditelji nisu zamolili da prisustvujem sastanku, ako su unapred znali kad će se održati, da mi lepo u lice kažu šta imaju, da me pitaju i da se lepo objasnimo i izrazgovaramo. Zašto su najglasniji bili roditelji učenika koji imaju najlošije ocene i najproblematičnije ponašanje i to ne samo kod mene nego i kod učiteljice? Zašto isti ti roditelji nisu dolazili tokom godine da se informišu o nepretku  i radu svog deteta, nego dođu u pet do dvanaest da pregovaraju? Otkad svi moraju da imaju pet iz engleskog jezika? Da li roditelji razumeju da se jezik ne uči preko noći i da neka deca prosto nisu talentovana za jezike? Pošto jednom nedeljno držim blok časova u tom odeljenju, da li roditelji znaju da deca u međuvremenu treba da otvore svesku iz engleskog bar još jednom da se malo podsete, da neće ništa ući u glavu dok spavaju?

      Situacija jeste malo teža za decu, jer se viđamo jednom nedeljno, ali nisam to ja odredila. Dovoljno je teško i to što je to čas u kombinovanom odeljenju. Učenici moraju da budu pažljivi na času i da do sledećeg viđenja nekoliko puta pregledaju to što je rađeno. Ako im nešto nije jasno uvek mogu ove starije da pitaju za pomoć i to im ja stalno ponavljam, i stalno ih upućujem na druga/drugaricu. I kako to da ni sa kim drugim  nemam problem, samo sa njima?

    Pretnje neću ni da spominjem, jer su tako apsurdne i vidim da taj i taj roditelj nema veze sa zakonom. Više mi se čini da samo laju i laju (kad moram tako da se izrazaim) ne bi li me zastrašili, ali pošto sam detaljno proučila zakon, baš zbog ovakvih situacija, oboriću im svaki argument.

   Dragi roditelji, prosvetni radnici su vaši saveznici, a ne neprijatelji. Zajedno radimo na nepretku vaše dece. Vi kod kuće, a mi u školi. Svako ima svoje radno mesto, što znači da vi MORATE da se postarate da kod kuće uče i da im dok su još mali usadite radne navike. Možemo mi na času da pričamo o bilo čemu, u krug u krug, ako vi to kod kuće ne ispoštujete, ništa od rezultata. Prvo se dobro opskrbite informacijama i pratite rad svog deteta  i tek onda dođite na razgovor, civilizovan razgovor. Svakako treba imati u vidu da se deca ne ponašaju isto kod kuće i u školi. To je sasvim normalno i od najranijeg doba, raspitajte se malo kod pedagoga ili psihologa. Mi nemamo raloga da izmišljamo i lažemo, mnogo kvalitetnije provodimo slobodno vreme, ono malo što imamo. Možda ni to ne znate, ali vrlo često više sati u toku dana provedemo sa vašom decom ili u spremanju divnog časa za vašu decu, nego sa rođenom decom. I mi smo roditelji, ne pričajte ružno o nama pred svojom decom, jer zamislite obrnutu situaciju. Ne postoji nikakva teorija zavere, mi smo na istoj strani. Uključimo mozgove.



Izvor slike: 
http://www.ths1963.com/wpcontent/uploads/2012/10/image001.png

Poslednji izveštaj

Napisala sam i taj poslednji izveštaj i sa njim moj boravak u školi se okončava, nakon 23 godine. Bila sam srećna dok sam čekala taj  dan, mislila o tom rasterećenju od ubitačnog sistema, a sad seta... Jedno je istina i pri tome stojim- ne želim nikada više da učestvujem u ovoj degradaciji društva. Učiniću sve što je u mojoj moći da obrazujem decu na onaj stari način, svima nama dobro poznat, a pritom nikog neću povrediti i sigurna sam da će i deca i roditelji biti zadovoljni.Poslednji dan u školi bio je vrlo emotivan za mene. Pokušavala sam da budem nasmejana, da bih ispratila dečije raspoloženje, a u meni se borila tuga i suze su morale da izađu. Napisala sam kao neke zahvalnice učenicima sa dodatne nastave, gde sam im rekla koliko mi je značilo njihovo angažovanje, trud i rad, rekla sam im  da sam ponosna na naše poznanstvo i da su me učinili boljom nastavnicom. 

Deci malo treba, kao što sam i mislila, a htela sam puno više i da im dam i da im kažem. I oni su se meni zahvalili, a onda, kad sam htela i ostalima da se zahvalim krenešu suze. Nije im bilo jasno, polako su se utišavali glasovi, jedan po jedan, dok nije nastupila mukla tišina. Iz mene su izlazile ne baš razumljive reči, a oni su imali pomalo uplašen izraz lica. Njihova mlada bića nisu mogla mene da shvate u tom trenutku, ali sigurna sam da hoće jednog  dana. Bila je ovo izuzetna generacija i nadam se da će takvi ostati i postati.

Evo, da izdvojim jedno pitanje sa kojim sam se najčešće sretala kao nastavnica- A kako ste vi tako dobro naučili engleski?  Odgovor uvek  isti: do svoje sedme godine sam pregledala čitavu jednu videoteku (koje danas ni ne postoje). Nisam znala još da čitam pa sam slušala i slušala. Kad sam naučila da čitam i pišem, počela sam da zapisujem tekstove pesama iz dosade. Premotavala sam kasetu (ni njih više nema) po sto puta dok ne bih uhvatila neki smisao i sastavila rečenicu. Bila sam uporna. Niko me nije terao da to radim, i mislim da niko nije ni znao da to radim. U petom razredu sam tek počela da učim engleski i nastavnica je bila oduševljena mojom pričom i pisanjem, ali još sam se malo borila sa gramatikom. Učila sam da bih i to usavršila, i to je to. Nikada nisam išla na privatne časove ili u privatnu školu. Upisala sam Engleski  jezik i književnost u prvom pokušaju, i tu sam gde sam. I sama kad pitam talentovanu decu otkud tako dobro vladaju jezikom, daju mi isti odgovor kao moj. 

Eto dragi roditelji, najjeftiniji časovi mogu biti i kod kuće. Umesto ULTRE ili nekih drugih bezveznih programa uključite deci ANIMAL PLANET ili nešto slično, ne moraju čak ni da gledaju, jer oni dok se igraju puno toga čuju i upijaju, živa istina. Toliko možete sami. Do sedme godine se razvije 80% veza u mozgu zaduženih za usvajanje jezika, pa vi vidite...

понедељак, 22. јун 2015.

Svaki početak je težak...

Svaki početak je težak. Zato prestanite sa negativnim kritikama. Dozvolite osobi da pokaže svoje umeće. Svaki novi dan je prilika za novo dobro delo. Svakim danom naučimo nešto što će nas sutra učiniti boljim.

Ovo važi i za učenike,a sasvim sigurno i za nastavnike, učitelje. Moja iskustva su sa obe strane školske klupe i želim da ih podelim sa vama.

Sećam se svog prvog dana u osnovnoj školi. Pozvali su nas da uđemo u svečanu salu, odakle će nas učiteljice prozivati , a zatim sa njima odlazimo u učionice. Bio je to jedan zastrašujući trenutak. Rekla sam mami: ,,Nadam se da neću biti kod one tamo učiteljice.'' Imala je sedu kosu, smrknuto lice, bila je starija žena i nikako , ali nikako mi se nije svidela na prvi pogled. Sve učiteljice su prozvale svoju decu, ostala je samo ona i nekolicina roditelja sa svojom decom, i mama i ja među njima. Upala sam kod nje. A kad je počela da proziva imena...imala je najnežniji glas na svetu. Još uvek pamtim njen parfem. Uvek je isto mirisala. U torbi je nosila četku. I u pauzama na časovima dok bi mi radili nešto, ona je znala kratkim, najnežnijim pokretima da pročešlja svoju kosu u par sekundi. I nastavila bi da priča istim onim glasom. I dan danas je srećem. U mom komšiluku je. Prepoznaje me. Malo su je stigle godine i bolesti i samo zbog toga se malo suzdržavam kad je zagrlim i poljubim-sada je moj red da budem najnežnija što mogu. Moja učiteljica je bila i ostala divna ženica.

Ali...ne sećam se svog prvog dana kao nastavnice. Sigurno je i to bio zastrašujući trenutak, i usledilo je još mnogo takvih, pa mora da sam to potisnula negde u podsvest. Ali sada posle osam godina rada, znam da sam bila samo jedno malo pile, koje su mogli da zgaze kad god su hteli. A bili su takvi. Željni da pokažu neku svoju dominaciju, veličinu, a moju ništavnost i uzaludnost postojanja. Danas, posle SAMO osam godina ja kažem HVALA. Hvala svoj mojoj školskoj deci, hvala svim njihovim roditeljima, hvala svim mojim kolegama, jer ja sam se danas mnogo uzdigla. Danas su moja školska deca- moji pilići (tako im se nekad i obratim), uživam u njihovom društvu, njihovim smicalicama i šalama na moj račun, uživam da im prenosim znanje i ljubav koju osećam prema ovom poslu.

Ali kad odu kući, nastaje pakao. ,,Šta ste radili kod ovog?'' ,,Šta???Kako nemaš domaći?'' Pa taj ništa ne radi!'' ,,Šta ti je rekao?'' ,,Tužiću ih!'' ,,Zatvoriću školu!'' Ne preterujem, tako je. I kada izlažete dete takvim negativnim stavovima i osećanjima, ne može ono ni da bude drugačije. Umesto tih pitanja KO? ŠTA? KAKO? kao da je na osuđeničkoj stolici, probajte sa- Kakav ti je bio dan, ljubavi? Šta je najlepše što se dogodilo? Ispričaj mi to najlepše do detalja. I tome posvetite pažnju. Ako ima nešto neprijatno dete će vam se otvoriti, ako ste takav, poverljiv odnos, već stekli. A ako niste nikakvo napadanje i vika neće to izvući iz njega, može samo štetu da napravi. Obratiće se ono već osobi od poverenja ili će samo rešiti problem. Verujte svojoj deci. Dajte im priliku.

Bićemo bolji. Ja jesam. Znam, jer deca su mi rekla. Najdivnije, najčistije duše. Verujem im.