Ovo je postala borba sa vetrenjačama, i moram reći da mi je drago
što se povlačim iz igre. Evo ovako javno-ja više ne mogu!
Mnogo je loših situacija bilo u protekloj nedelji. Stalno vrtim
jednu te istu priču, i čini mi se da stalno moram da branim sebe, svoj posao,
svoju školu , svoje kolege.
Sistematski nas uništavaju. Na početku beše vojska- nju su
eliminisali. U ovoj katastrofi, umesto obučene vojne snage koja je mogla
smisleno i staloženo da reaguje, ljudima su pomagali mladi ljudi bez ikakve
obuke. Ono malo civilne zaštite što je ostalo u njihovim mozgovima iz
detinjstva, sada nije moglo da posluži. Ostaje nam samo da se molimo, jer je
civilnu obuku zamenila verska nastava (inače najproblematičniji časovi u školi-
po disciplini, po svrsi, po pojavljivanju sveštenika na poslu).
Sad nas u korenu režu- obrazovanje je na dnevnom redu, i ne da im
ide, nego....na tu temu su mnogi mnogo pametniji i zreliji od mene, već puno
rekli.
Pre dva dana doživim da se devojčica u prvom razredu izdire na
mene. Iskolačila oči, vrišti, preti, a ja stojim u čudu, skoro sa osmehom na
licu i čini mi se kao da slušam njenu mamu, dok lagano skupljam zavesu i puštam
dnevno svetlo u učionicu. Četvrti čas je u toku, učionica je zagušljiva i
mračna, a iza zatvorenih prozora i navučenih zavesa je divan dan. Šta li se
nakupljalo u ovoj deci protekla tri časa i otkud ovakva eksplozija emocija? A
napravila sam samo par koraka od vrata... Znate ono kad su nas roditelji
terali u sobu da se igramo da ne bismo slušali razgovore odraslih, e pa to je
bilo vrlo pametno od njih. Da se i mama ove prvakinje pridržavala toga, ne bih
doživela ovakvu neprijatnu situaciju. Inače, čim sam ušla u učionicu drugarice
su počele nešto da se žale na nju, a ona tako saterana u ćošak, osula paljbu po
nekom dečaku, koji je dežurni krivac za sve. On u čudu sedi smireno i na moje
pitanje da mi ispriča svoju verziju samo je rekao- meni je mama rekla da ja nju
ignorišem i da joj uopšte ne prilazim i ja to tako radim već mesecima. A ona sa
svojih sedam celih godina počinje da kipi i vrišti. Ostatak ne želite da
čujete.
Pouka ove priče je da decu treba pustiti da budu deca, njihove
čavge prođu za minuticu i opet se smeju i igraju. Odrasli...pa znate kako mi to
rešavamo. Čini mi se da se sve civilizovano (sa onom civilnom zaštitom :) )
izgubilo u nama.
Zatim... u mom gradu postoje dve osnovne škole- jedna lepa i jedna
prljava, kako čujem. E pa ja radim u toj prljavoj. Lepa škola je novija, sa
novom stolarijom, širokim i svetlim hodnicima. Prljava škola ima staž od 40 godina,
sa stolarijom koja je tad stavljena i nikad menjana, hodnici jesu dugački i
široki ali su mračni, jer su svi svetionici zatvoreni kako se ne bi videla buđ
koja izjeda nakvašene zidove- ali nadležnim organima to nije bio dovoljan razlog
da se menja stolarija. I tako roditelji na osnovu izgleda škole odlučuju gde će
upisati svoje dete u prvi razred. A šta se krije iza tog izgleda uopšte nije
važno. Prljava škola je oduvek imala zapaženije rezultate, kvalitetniji
nastavni kadar, ali...nismo lepi. I zbog toga svake godine neko gubi posao.
Iz godine u godinu, svojim trudom i radom pokušavamo da
fasciniramo roditelje, ali uzalud. Sistem vrednosti je totalno poremećen. Danas
se biraju lepe škole, lepe učiteljice, predmet se voli ako je nastavnica lepa i
moderna...testovi male mature su sve lošiji...a niko ništa ne konta... Ne,
ne-mislim da treba osnovati još neku komisiju da sve to još jednom ispita i
sagleda iz žablje perspektive.
Ma dajte više!
Wake up, the clock is ticking…
Нема коментара:
Постави коментар